Inspirisana šarmom, pozitivnošću i uspjesima mog druga iz razreda Faruka Šahata, odlučila sam da popričam s njim i prenesem vam njegovu priču. Faruk je zvijezda naše škole i buduća nada poezije. Intervju vam prenosim u cjelosti.
Kako je biti učenik Druge gimnazije? Šuška se da ti je škola umorila inspiraciju. Je li to istina ili su šuškanja netačna?
Teško je odgovoriti na ovo pitanje. Škola umara, da ubija inspiraciju – ubija (neki predmeti), ali ubija i raspust s obzirom na to da nemam šta da radim. Ipak, inspiracija mi dolazi u raznim momentima ali, kada sam nečim zaokupljen, jako je teško pisati. Kada sam inspirisan, potrebno mi je najmanje pola sata da se posvetim tome. Kad se vježba fizika, kad se vježba matematika, onda to nikako ne ide.
Među rajom si poznat kao veoma pozitivna i vesela osoba. Možeš li nam reći nešto više o sebi?
Šta da ti kažem, hmm? Bog me stvorio lijepog, pametnog i skromnog. Šalu na stranu, ja sam druželjubiva osoba. Smatram da je pozitivno to što sam kreativan.
Inspirisana tvojim skorašnjim uspjesima prvo bih započela priču o poeziji. Kada i kako si počeo da pišeš?
Ja sam počeo pisati poeziju u 4. razredu osnovne škole. Pisao sam pjesmičice učiteljici i školi. Poslije sam počeo pisati o krajevima, nakon toga o nekim ozbiljnijim temama. Od tada pišem u fazama. Desi se da određeni period prestanem pisati, pa se vratim tome opet.
Šta te najviše inspiriše?
To je teško objasniti. Sumnjam da se ijedan pjesnik može ograničiti na nešto šta njega konkretno inspiriše. Može to biti neka fraza, neka slika, neka osoba... Inspiracija dolazi iz raznih izvora i na razne načine. Rijetke su pjesme za koje mogu reći da imaju isti motiv.
Da li možeš odabrati svoju najdražu pjesmu? Ako da, zašto baš ta?
To je isto kao da imaš desetoro djece, a neko te pita koje ti je najdraže. Ako kažeš da ti je Ahmed najdraži, javit će se mala Muzafera: „Mama bona, pa ja najmlađa...“ I počne plakati. I šta sad da se tu radi?
Nemam baš najdraže pjesme, ali imam pjesama kojima sam više zadovoljan nego ostalim. Znam od kojih bih otprilike pjesama počeo kada bih sastavljao zbirku. Recimo „Oda o slikaru“, jer je to jedna od mojih najviše nagrađivanih pjesama i zato što je čitava sagrađena kao neka impresionistička slika, neki pejzaž. I vjerovatno još „Vidimo se, dome“ ,jer je jezgrovita, poprilično čitljiva, a ipak ima nekih svojih metafora.
Bio si u Beogradu, tvoje pjesme su objavljene u dvije zbirke...
Krenimo sada retrospektivno. Sve je počelo otprilike početkom 2018. godine. Bio je Festival poezije mladih na koji sam poslao svojih deset pjesama. Od 143 rada koja su poslana, ja sam izabran među 10 finalista. Dobio sam nagradu za najmlađeg učesnika i bio sam prvi finalist rođen u 21. vijeku. To mi je bila velika čast. Tu nas je primijetila izdavačka kuća „Gramatik“ iz Beograda. Htjeli su da sastave zbirku naših pjesama da se našem ex yu svijetu pokaže šta mi to stvaramo. Svako od nas u toj zbirci ima par svojih pjesama. Tu se nalazi nekoliko mojih pjesama s tog festivala, ali i pjesme koje su poslane direktno Izdavačkoj kući i oni su odabrali najbolje. Promocija je bila prije nekih mjesec dana na Sajmu knjiga u Beogradu.
Tu sam pred mojim kolegama pjesnicima recitovao svoje radove. U to vrijeme je bio festival „Mirijevski Orfej“ u Mirijevu (dio Beograda) na kojem sam u kategoriji srednjih škola dobio specijalnu nagradu za ljepotu poezije baš za pjesmu „Oda o slikaru“ i na taj način predstavio sebe, školu, grad i državu.
Kakvu ti poruku, kao pjesnik i prije svega, umjetnik imaš za sve one koji vole pisati ili čitati poeziju?
Sve je umjetnost. Želim to da podijelim sa svijetom. Cilj mi je da svjetlost koju vidim u svijetu odbijem i reflektujem na svoj način.
Za kraj moram istaći da sam imala čast čuti nešto više o Farukovoj poeziji. U nastavku možete pročitati dvije pjesme koje je on istakao. Nadam se da će se i vama svidjeti kao meni.
Lejla Arapović, III1
Oda o slikaru
Dopustite da naslikam jednu kratku pastoralu:
Par Potemkinovih sela u idiličnim brdima,
Porodična ognjišta bisere tu provincijalu,
Osjetite tu toplinu, gledajte pramičke dima.
I slušajte simfoniju što je tvore oborine:
Zar nema tu života u svemu tom što se čuje?
Zar se ne čini čopor vukova od vjetrova krika?
Je li to pjesma pastira što se čuje iz daljine,
Ili uzdah zagrljenih u skloništu od oluje,
Tamo gdje željeznička pruga se izvi iz vidika?
Vidimo se, dome!
Vidimo se, dome naš,
Od ove tačke sami
Ka svijetu širokom,
Što odmalena mami,
Prvi put mi idemo.
Sad past će na nas tmine,
Nam lijepe okere
Orosiće crnine.
Pa opet mi nećemo
Ni da se osvrćemo.
Nezgrapno otisnuti
U nebo nama strano,
Sad ostaje nam samo
Kroz oblak da veslamo,
Pa kako umijemo,
Pa kako god mi znamo.
I falit ćeš nam nekad,
U hladnom zaboravu,
Ali mi ne želimo
Pognuti našu glavu
I zaplakati kradom
Nad ostavljenim hladom.
A kad sječivo mača
Bude grizlo za vratom,
A okovi vremena
Nas shrvali k'o lozu
I bacili pepeo
U šljivu i u grožđe.
E, tad će znanja želja
Biti toliko jača
Od ma ičije tuđe
Želje za crnim ratom.
Riječ je od kamena
Što uz grlo se peo
Da ga obnoć kujemo
Kao čelik i gvožđe.
Trebat će nam gnijezdo
Kad na nas se okome,
Kad ukradu nam pjesmu
I kad krila nam slome.
Ali i to je život,
I ne damo nikome
Da od nas bude otet.
Zbogom za sada, dome,
I vidimo se opet.
