Vrijeme leti. Tako bar svi kažu. U trenutku to ne osjetimo, ali kad određeni vremenski period prođe, zaista se čini kao da je „proletjelo“, zar ne?
Odrasli često govore kako je srednja škola najljepši period u životu. Uvijek sam se trudila da to obznanim, da živim dan za danom i da upijam svaki trenutak proveden u gimnaziji.
Taj septembar 2016. godine kao da je jučer bio. Prvi dan škole i osjećaj straha i nestrpljenja. Sve se činilo čudno, novo i nepremostivo. Ko su ovi ljudi? Da li će mi biti dobri prijatelji? Da li će me prihvatiti? Da li ću ja njih prihvatiti? Vjerovatno smo se svi to pitali prvog dana škole.
Doista, vrijeme i strpljenje bili su naši najjači saborci, naši najjači ratnici tokom ove četiri godine. Svađali smo se, smijali, učili, vježbali, prepisivali, čak i uništavali školsku imovinu. Rađale su se i gasile ljubavi i prijateljstva. Kolektivi su se mijenjali i stalno smo se adaptirali nečemu novome. Nije bilo jednostavno, ta čuvena Druga gimnazija zaista nije bila most koji je lako preći, ali prešli smo.
Sada se nalazimo pred posljednjim korakom, onim koji će nas odvesti na drugu stranu obale. Čini se da je mnogo teži ovaj posljednji nego onaj prvi korak. Tada smo se pitali kako započeti, no sada ne znamo kako da završimo, niti da li uopće imamo snage za to? Ponovno proživljavamo najljepše momente provedene skupa. Prisjećamo se svih lijepih i nepromišljenih stvari koje smo uradili i nadamo se da će nas strpljenje opet poslužiti, da će biti naš prijatelj i da će nam pomoći da nastavimo koračati dalje u nove pobjede.
Ovi naši nevidljivi školski drugari pomogli su nam da iza sebe ostavimo trag koji nikada neće biti izbrisan. Trag da su Drugom gimnazijom protutnjali „Dženanini Meleci“, odjeljenje koje je srušilo sve granice i rekorde. U tom čuvenom (prvom, drugom, trećem) četvrtom jedan mogli ste uvijek pronaći pravu osobu. Odjeljenje matematičara, fizičara, pisaca, pjesnika, umjetnika, plesača, pjevača, novinara i istraživača nikada nije kaskalo za vremenom i nikada mu nije manjkalo strpljenja za rad.
Ponosna sam što me je sreća poslužila i što ću jednog dana moći reći da su taj čuveni doktor, onaj matematičar i ona fizičarka išli u moj razred. Obuzima me neizmjerna tuga kada shvatim da neke od njih možda više nikada neću vidjeti, ali sretna sam što sam stekla prijatelje koji su ostavili svoj pečat u mome sjećanju. Neka nam strpljenje i u budućnosti bude saputnik i neka nas vodi putevima blistavim, kao što nas je vodilo hodnicima Druge gimnazije Sarajevo.
Lejla Arapović, IV1