Mnogima od nas treba puno vremena da pronađu sebe, puno više nego se nadaju. Potrebno je
samo shvatiti da nije stvar u tome koliko kome treba vremena, nego koliko se mi trudimo da
izgradimo sebe? Ne da se pronađemo nego da se izgradimo, jer kako pronaći osobu koja još
uvijek ne postoji? Sami sebe, u svoje vrijeme, na sopstvenim temeljima, na svoj način, izgraditi.
U tome i leži izazov, jer zaista ne postoji osoba na svijetu koja može to uraditi za nekog drugog.
Osamnaest mi je godina i trenutno sam na brzoj cesti. Ne smijem se zaustavljati, a ta cesta bi
trebala da vodi samo ka jednoj destinaciji. Vozim se na ovom putu već duže vrijeme, ali mi je
bilo potrebno dosta vremena da shvatim da je to brza cesta. Smijem se sama sebi zbog toga jer
sam bila ubijeđena da, kad krenem jednim putem, ako mi taj put ne bude odgovarao, mogu se
okrenuti i doći nazad pred prekretnicu, misleći da mogu sve ostaviti iza sebe. Ne mogu. Okrenuti
se mogu, ali nigdje maknuti neću moći, jer to što želim da odbacim kao da se nikada nije ni
desilo odbija da se makne s puta i propusti me nazad do raskrsnice. Mislila sam o nekim
stvarima koje sam uradila, uradila pogrešno, da sam zbog njih najviše zažalila, ali u stvarnosti
postoji samo jedna stvar za koju žalim, i to ona koju nisam uradila. A ni tu se ne mogu vratiti
unazad. Ne čineći ništa, učinila sam to da sam se predugo zadržala na jednoj raskrsnici i
vremenom puhne jak vjetar, kao da je naišao cunami i pogurao me na jedan od puteva ispred
mene, ne pitajući me da li želim ići tuda, jer je i cunamiju dosadilo da ništa ne činim. Pa kako to
da sam se smjela zaustavljati na brzoj cesti? Cunami je taj koji mi je pomogao da shvatim da nije
ni vrijeme ni mjesto za stajanje, da zaista na ovom putu nema kočenja, a i da ono vrijeme pred
raskrsnicom cunami vrlo rado nadoknadi. Pokazao mi je da je to zaista brza cesta.
Međutim, život nije uvijek brza cesta, nekad je kružni tok, a kružni tok je veće zlo jer i kad
mislimo da negdje mičemo, zapravo nikuda  ne idemo. Bitna stvar kod kružnog toka je ta što se
zaista nikada ne zaustavljamo, iako smo na istom mjestu duže vrijeme. Na nama je da odlučimo
kad ćemo skrenuti i kojim putem, pa čak je moguće glatko skrenuti na isti put kojim smo i došli,
zar ne? Da, trebalo bi tako biti ali jedan isti put će nas dovesti do ludila jer ponovo doživljavamo
isto, samo obrnutim redoslijedom. Pa kada shvatimo da nije stvar u tome da se vratimo i
pokušamo drugačije, okrenut ćemo se i vratiti se nazad do našeg kružnog toka i opet proći kroz
isti proces odlučivanja. Ali negdje mičemo, u krug, svejedno, ne stojimo. I za to je potreban
napor.
Neko uopće neće ništa ni vidjeti od kružnih tokova, neko će naići na mnogo nepoznanica, a neko
će opet birati istu stranu svijeta na svakom, jer mu nije bitno gdje će skrenuti, ili ne želi da traći
vrijeme u odlučivanju. Da bi se ovaj proces toliko skratio, potrebno je vremena i strpljenja.
Strpljenja prema sebi, jer niko drugi nije bitan, ničiji put nije bitan i suvišno je gledati u tuđu
pređenu udaljenost. Svako sam za sebe. Jedina osoba koja će ostati sa mnom kroz moj cijeli
život sam ja. Ja sam bila ja jučer, ja sam danas, i ja ću biti ja sutra, samo na drugom putu.

Kanita Tafro