Početkom marta 2020. godine u Bosni i Hercegovini proglašeno je vanredno stanje, zbog pandemije uzrokovane koronavirusom. Ubrzo nakon proglašenja pandemije naša svakodnevnica se drastično promijenila. Stvarni svijet smo zamijenili virutualnim u cilju neutralizacije pandemije. Prelaskom u online svijet, bili smo primorani nastavak školovanja izvoditi uz pomoć tehnologije. Korištenje tehnologije predstavlja najveći problem s kojim se susreću učenici, studenti, nastavnici i profesori, ali je i osnovni uvjet da bi se nastava realizirala. Školske table i krede zamijenile su online platforme, poput: Zoom, Microsoft Teams, Google Classroom, i druge. Mnogi učenici su nailazili na raznorazne probleme prilikom korištenja navedenih aplikacija. Nedovoljno informatičko poznavanje aplikacija, ali i loša internetska veza te preopterećenja mreže, često su dovodile do nemogućnosti održavanja online nastave. Uz sve to ide i činjenica da većina koristi neadekvatne uređaje za praćanje nastave, poput mobilnih telefona. Nemogućnost slanja zadaća, zadataka i vježbi korištenjem mobilnog telefona učenicima je predstavljalo najveći problem. Ministarstvo obrazovanja je ugroženim učenicima nadomjestilo nedostatke doniranjem uređaja. Pojedini profesori i nastavnici su tražili redovno uključivanje kamere, prilikom čega je često dolazilo do kršenja ili ugrožavanja privatnosti. Budući da su učenici, kao i nastavnici, nastavi prisustvovali iz svojih domova, u raznim mogućim situacijama i uslovima, koji su daleko od savršenih, često smo bili svjedoci neželjenih situacija koje su se odvijale s obje strane kamere, koje bi uglavnom dovodile do prekida časa. Zanimljiva je činjenica da sudionici u nastavi postaju i roditelji, posebno kod učenika nižih razreda osnovne škole. Nažalost, na samom početku pandemije, upravo su učenici nižih razreda osnovnog obrazovanja bili najviše zanemareni i uskraćeni izvođenjem online nastave. Dakle, pojavio se problem aktivnog učestvovanja u nastavi, što je veoma problematično kada je riječ o usvajanju osnovnog znanja učenika nižih razreda. U takvim uslovima, nastavnici i profesori, svakodnevno bi trebali sebi postavljati pitanje: „Kako učenicima kvalitetno prenijeti znanje?“ A odgovore koje bi pronalazili, preispitujući svoj rad, sigurno bi pripomoglo kvalitetnijem i ugodnijem načinu obrazovanja. Ograničavanje vremena izrade nastavnih zadataka, vježbi i nemogućnost pronalaska adekvatnih izvora je navelo učenike da pokleknu pred raznoraznim „lakšim metodama“ prilikom izrade istih. I prije pandemije imali smo slučajeve „krađe“ tuđih radova, sastava i ideja. Međutim, trenutno, kada je sve online dostupno, učenici češće zloupotrebljavaju internet, te koriste najbrže ali sumnjive izvore kako bi obavili „svoj posao“. Pored prepisivanja, krađe tuđih misli i ideja, veći problem je gubitak kontinuiteta rada. Vjerovatno je da će izlaskom iz ove situacije učenici ostati uskraćeni za mnogo toga, a prvenstveno za kvalitetno obrazovanje. Sama činjenica da je držanje knjige u ruci zamijenjeno pdf formatom, smisao za realan rad, učenje i napredovanje se gubi. Skraćivanjem trajanja časova sa 45 na 30 minuta dodatno je otežalo situaciju i nastavnicima jer nemaju dovoljno vremena da se posvete svakom učeniku, ali i učenicima koji prate nastavu. Pogotovo nastavnik nema vremena da se posveti učenicima koji imaju poteškoće u razvoju. Zato je neophodno razviti online programe za učenike sa poteškoćama u razvoju, kako bi i oni mogli neometano nastaviti obrazovanje. Preporučeno nam je od nadležnih zdravstvenih institucija da ostanemo u kući i tako se čuvamo od moguće zaraze. Međutim, to je izazvalo pojavu depresije i anksioznosti kod učenika. Svakodnevni boravak u kući uz neprestano gledanje ekrana šteti psihičkom, ali i fizičkom zdravlju ljudi. Ne smijemo zaboraviti činjenicu da smo isključeni u vidu socijalnog i društvenog života. Ranije smo se prije ili poslije nastave družili i dijelili mišljenja, ali sada se nalazimo u periodu desocijalizacije gdje gubimo sve karakteristike društvenosti. U ovakvom razvoju situacije ne preostaje nam ništa drugo nego stalno prilagođavanje. Ministarstvo obrazovanja bi trebalo staviti akcent na osposobljavanje nastavnika i profesora kako bi kvalitetno i inovativno upotrebljavali obrazovne platforme. Naravno, ne smijemo zaboraviti ni usmjeravanje učenika prilikom korištenja istih platformi u cilju poboljšanja obrazovnog procesa. Također, važno je napraviti alternativni plan i program za online nastavu. Alternativni plan nastave bi pomogao ako se opet zadesimo u istoj ili sličnoj situaciji. Iz ove situacije izlazimo s novim znanjem i to bismo trebali što bolje primijeniti u daljem razvoju obrazovanja. Ne smijemo sebi dozvoliti lošu informatičku pismenost i pasivno predavanje bez kreativnosti u izviđenju nastavnog sata.