Novi mjesec, nove obaveze, nova lektira. Je li zaista neophodno da svakog mjeseca čitam neku knjigu? Ako već jeste, neka to bude knjiga koju ja želim čitati, a ne ona koju zadaju profesori/ce. Neka to bude knjiga savremene književnosti, a ne nešto napisano prije petsto godina...

Bila je to misao koja mi je svakog mjeseca prolazila kroz glavu. Nisam htjela da provedem malo svog slobodnog vremena čitajući dosadne lektire. Tako sam jednog jutra naumila da ću svojoj profesorici maternjeg jezika zadati zadatak. Odlučila sam joj ponuditi naslove knjiga koje sam ja pročitala i koje su mi se dopale. Kada se odlučila za knjigu, zadala sam joj i teze za interpretaciju djela. Dakle, sada je i profesorica imala lektiru. Naravno, trebalo je da pročita knjigu do kraja mjeseca i detaljno obradi svaku od datih teza. Profesorica je pristala i ostatak razreda se složio i pročitao knjigu, te smo željno iščekivali kraj mjeseca da zamijenimo uloge s profesoricom.

Prije nego što „skoknemo“ na kraj mjeseca, podijelit ću s vama naslove koje sam profesorici ponudila, a naslov koji je odabrala neka ostane tajna.

• „Četrdeset pravila ljubavi“ (Elif Šafak)
• „Svakog dana“ (David Levithan)
• „Dragulji i drangulije (Nura Bazdulj-Hubijar)
• „Satovi u majčinoj sobi“ (Tanja Stupar-Trifunović)
• „Umiranje djetinjstva“ (Amela Mustafić)
• „Priče sa satnim mehanizmom“ (Faruk Šehić)
• „Sarajevski Marlboro“ (Miljenko Jergović)

Na prvom času lektire, kao što smo i očekivali, profesorica nije stigla ispuniti sve svoje zadatke. Pokazali smo puno razumijevanja i odmah zatražili da nam se lektire u potpunosti ukinu. J Nažalost, to nije bila opcija koja se mogla sprovesti. L  Ipak, profesorica je shvatila da treba biti malo blaža pri ocjenjivanju a nama je konačno dopušteno da barem jedan ili dva mjeseca u toku godine čitamo lektiru po izboru. Ipak, nije se loše završio ovaj moj mali eksperiment. J

Lejla Arapović, III1