Svaka inovacija nova je frustracijaBavimo se kategorijama umjesto bojamaOmiljena stranka, a ne omiljena bojankaSvaki dan nam je epizoda Top liste nadrealista Kažemo da smo složni i multietičniA stavovi su nam digitalni i elektičniSve je isto u suštiniAl' nas koči prošlost u dubini U svijetu MI i ONISluge mržnje, gluposti i strahaTeatar apsurda i predstava lažiSve je interes ustvari Zašto sve na tri jezika?Nije nama takva etikaTrebat će nam služba prevođenjaJer imamo puno izvođenja “Volim te“ na tri jezikaI tu prestaje sva polemika. Amina Buturović
Sarajevo, juli davne 2006. godine. Ja, djevojčica s punih šest godina u najbezbrižnijim ljetnjim mjesecimaprije polaska u školu. Ove dane sam s velikom radošću provodila kod roditelja moje majke, nane i dede. Ikao svaka dedina mezimica dovoljan je bio tužni pogled upućen dedi i želja, koju je moja mala glavicasmislila, već je bila ispunjena. Kako je to bio period razvoja crtanih filmova, svakog jutra sam provodilabarem po sat vremena ispred televizora. Najdraži mi je bio Put oko svijeta, te bi mi nakon svakog gledanjaovog crtanog filma na um padala samo jedna ideja – da i ja želim na takvo putovanje.…
Niz željezničke šine života, položene nevidljivom silom onog već zapisanog, polako puze ljudski vozovi odmesa i duše, spremni da iskoče u bilo kojoj sekundi svog putovanja. Prateći zvijezde vjere i vjetrove ljubavikroz burne planine mladosti i tužne nizije ubranih godina, lako se izgubiti u ovom širokom svijetu, a još jelakše izgubiti sebe u sebi. U čovjeka se uvuče tišina svemira, ukorijeni se ravna ploča bijelog Sibira, ibeznačajnost života vođenog slijepim i zbunjenim udari u njegov um, stvarajući ništavilo. U timtrenucima, tim strašnim polarnim noćima, često nas pohodi pitanje: „Ko sam ja?“ „Ja“ se može potražiti u onima koji nas vole,…
Prigušena svjetla noćiGrad prvi put pripada sebiSada ogoljen od svakodnevniceOd vremena kojeg dio nikad ne biPreviše pečata starog vremenaBujica neslaganjaI vijekovima starih pričaMostova nadanjaPreviše srušenog koje čeka Da dođe vrijeme njegovoPreviše popravljenog zapostavljenoProkleto neshvaćeno platno slikarovoJedan auto ide praznom ulicomPustinji ovoj jednaka duša bizantskaŽeljna nestajanja samo na kratkoDa bude iskonskaLampe se gaseJutro budi GradI kaldrmama opet hodeIsta siročad… Hana Ćatić
Brotnjice – pjesma o krstjanima koji prihvataju islam u očima javnosti, ali duboko u sebi ostajuodani svojim starim uvjerenjima, uvjerenjima u kojima su rođeni, u kojima su odgajani. Svimadrugima oni su kameni spavači, koji spavaju da bi ostali kameni, spavaju da bi preživjeli, da bidoživjeli. Ponekad je to zapravo život – preživljavanje, a ne življenje. To i nije najgore, najgore jeda to nije samo u ratovima, bolesti, problemima. Najgore je to da ako sada pogledamo oko sebe,čak iako nema nikog drugog do nas samih, velike su šanse da zapravo vidimo nekoga kopreživljava. Stoga trebamo da naučimo nešto od srednjovjekovnih krstjana,…
Postoji fraza koju čovjek za života čuje nebrojeno mnogo puta, a da se ne zadrži u tom prostorumeđu ušima duže od onih neophodnih nekoliko sekundi, koliko je mozgu potrebno da saznaporuku koju mu uši prenose – Svi putevi vode u Rim. No šta kada bismo duže promislili osadržaju te poruke? Ova fraza veže se za centralnu poziciju Rima u nekadašnjem RimskomCarstvu, gdje su zaista svi putevi vodili u središte, odnosno sami Rim. Ukoliko to povežemo sadanašnjicom, nameće nam se pitanje: šta je danas u središtu, kamo vode putevi? Čovjek tokom svog životnog vijeka teži ka tome da putuje, upoznaje svijet…
Postoji fraza koju čovjek za života čuje nebrojeno mnogo puta, a da se ne zadrži u tom prostorumeđu ušima duže od onih neophodnih nekoliko sekundi, koliko je mozgu potrebno da saznaporuku koju mu uši prenose – Svi putevi vode u Rim. No šta kada bismo duže promislili osadržaju te poruke? Ova fraza veže se za centralnu poziciju Rima u nekadašnjem RimskomCarstvu, gdje su zaista svi putevi vodili u središte, odnosno sami Rim. Ukoliko to povežemo sadanašnjicom, nameće nam se pitanje: šta je danas u središtu, kamo vode putevi? Čovjek tokom svog životnog vijeka teži ka tome da putuje, upoznaje svijet…
Prije više od godinu dana život se još uvijek kretao relativno normalnom (za neke čak i presporo)brzinom. Sa sigurnog beskrajnog plavetnila čitali smo redove koji su nas uvjeravali da će sve ono što posjedujemozauvijek biti u našim životima zbog čega nije bilo potrebe da cijenimo ono što posjedujemo.Naime, ništa u životu nije sigurno; koliko god puta pažljivo i mudro razradimo neki plan, saznajemo da se može dogoditi upravo ono što nikada nismo očekivali. Toliko smo uvjereni da smo razmotrili sve mogućnosti koje su nas mogle zadesiti, ali tu se uvijek može naćineka skrivena mogućnost. Mogućnost koja naše statično plavetnilo pretvara…
Postoji fraza koju čovjek za života čuje nebrojeno mnogo puta, a da se ne zadrži u tom prostoru među ušima duže od onih neophodnih nekoliko sekundi, koliko je mozgu potrebno da sazna poruku koju mu uši prenose – Svi putevi vode u Rim. No šta kada bismo duže promislili o sadržaju te poruke? Ova fraza veže se za centralnu poziciju Rima u nekadašnjem Rimskom Carstvu, gdje su zaista svi putevi vodili u središte, odnosno sami Rim. Ukoliko to povežemo sa današnjicom, nameće nam se pitanje: šta je danas u središtu, kamo vode putevi? Čovjek tokom svog životnog vijeka teži ka…
Brotnjice – pjesma o krstjanima koji prihvataju islam u očima javnosti, ali duboko u sebi ostaju odani svojim starim uvjerenjima, uvjerenjima u kojima su rođeni, u kojima su odgajani. Svima drugima oni su kameni spavači, koji spavaju da bi ostali kameni, spavaju da bi preživjeli, da bi doživjeli. Ponekad je to zapravo život – preživljavanje, a ne življenje. To i nije najgore, najgore je da to nije samo u ratovima, bolesti, problemima. Najgore je to da ako sada pogledamo oko sebe, čak iako nema nikog drugog do nas samih, velike su šanse da zapravo vidimo nekoga ko preživljava. Stoga trebamo…