Započeo bih ovaj rad naglašavajući apsurd te emocije zabrinutosti. Analizirajmo je. Nije li to
strah od onoga što slijedi, strah koji nas sputava pri pripremi za isto? Pored toga nas odvaja od
cijenjene sadašnjosti i krade od naših sanjarenja. Čega se zaista bojati i kako se odnositi prema
svim vremenima; onim što su bila, onim što jesu i onim što će biti?
Sadašnjost je tako moćno oružje! Naizgled je to lahko dokučiti – a koliko životnih
putovanja propada zbog nedostatka ove spoznaje. Ljudi ne razumiju – sadašnjost ispunjava
snove. Ona je most ka gorućim čežnjama, ljutiti razarač grižnje savjesti i boli zbog prošlosti.
Produktivnost sadašnjosti uvijek se izdiže iznad oluja beznađa koje iščekuju ispunjenje svoga
zadatka da nas iskušaju. Zabrinutost, u drugu ruku, interferira sa sadašnjošću, baca svrhu u
zaborav i prigušuje svjetlo u čovjeku. Ona podstiče na nerad. Čovjek ovoj zvjeri ne smije
dopustiti značajan prostor za djelovanje. Nerad je odustajanje; gubljenje svakog vida odbrane
protiv tame. Danas, u doba sumnje i nesigurnosti, da se osjetiti prezir prema idealizovanju naše
stvarnosti. Vjerujem da je doza nostalgije, čežnje za prošlošću jedan od izvora snage za
sadašnjost, a idealizacija budućnosti ključ istrajnosti. Možda danas nakon završenih obaveza vaš
odmor ne bude bajan kao što je zamišljen, ali uživali ste u slatkoći nadanja, sanjarenja. Ili ipak,
možda vas na željno iščekivanom vremenu za spavanje dočeka nesanica? Uostalom, zar je
važno? Vaš posao je obavljen, a slatke misli o onom što je slijedilo su vas svejedno ojačale. Znam
da ne mogu i neću sve što želim postići, ali zahvalan sam na prilici da pokušam i sanjam. Rad i
san – zanimljivo.
Konačno, šta kazati onome koji crpi snagu iz uspomena? Pa, neka slatki povjetarac
prošlosti očeliči borca za ono što slijedi. Radiša koji se raduje budućnosti? Svirajte, udarite u
bubnjeve, pojačajte njegovo radovanje! Čovjek je zanemarivo malen i postiđujuće ogroman.
Čovjek je mali svemir. Stoga, zabrinutost je strah, a straha se jedino i treba bojati.
Hamza Bosno