Kad si četvrti razred, bitnije pitanje i od upisa fakulteta je pitanje:“ Ko će nam pjevati na
maturi?“ I dok onako sjedim u svojoj klupi i razmišljam kako sutra imam važan test iz
matematike, u daljini čujem prijedloge pjevača koji bi nam mogli pjevati na maturi. Onu
anksioznost od matematike kao dim odniješe prijedlozi koje ipak moj mozak nađe
interesantnijim. U tom trenutku pomislih kako stvari stoje u našem gradu. Sarajevo je od škole
rokenrola postalo metropola turbofolka.
“Folk“ je narod, a turbo je sistem ubrizgavanja goriva u cilindar motora s unutrašnjim
sagorijevanjem. Dakle, turbofolk je gorenje naroda. Turbofolk nije muzika.
U vrijeme kada su naši roditelji bili srednjoškolci, htjeli su da im na maturskoj večeri svira Gile
iz Električnog orgazma, a s druge strane većina današnjih srednjoškolaca žele da im svira Gile
sa Zvezda Granda...
Gdje su nestali Indexi, Plavi orkestar, Zabranjeno pušenje, Bijelo dugme i Bombaj štampa?
Gdje je nestao duh rokenrola među djecom? Gdje su nestale svirke na koje se išlo petkom i
subotom? Gdje su nestali dugokosi dječaci koji su sa svojim bas gitarama oduzimali dah
djevojčicama?
Druga gimnazija je oduvijek važila za urbanu sarajevsku školu i tu nije bilo nikakve dvojbe, to se
podrazumijevalo, a podrazumijeva se i dan-danas. Poznate ličnosti kao što su današnji uspješni
glumci, reditelji, pisci, pjevači, naučnici, politički aktivisti, akademski građani, završili su Drugu
gimnaziju i primjer su današnjim učenicima. Međutim, mnogo toga se promijenilo.
Tačno je kada kažu da ne možemo biti svi isti, ne možemo svi slušati pop i rock i ono što želimo
da slušamo treba da ostavimo u četiri zida svoje glave.
Iz dana u dan sve su aktuelnije pjesme pune kiča i neukusa, loših aranžmana čiji izvođači imaju
vojsku fanova koji su hipnotisani sjajem “popularnosti”. S druge strane, postoje i turbofolk
pjesme koje su izuzeci, koje se uvijek nekako vješto uvuku u repertoar pjesama na svadbama,
rođendanima i kojekakvim slavljima. To su pretežno pjesme koje u sebi sadrže i neku poruku i
koje zaista nisu samo nebulozno nabrajanje alkoholnih pića, markirane odjeće ili nebuloznih
rečeničnih konstrukcija.
Mislim da je sa Lepom Brenom počeo kraj. Ona je napravila preokret od narodne muzike
dodavši šaljive riječi u svoje pjesme u kombinaciji sa oskudnom odjećom. U svakoj genraciji od
tada je postojala jedna Lepa Brena, i dan-danas postoji. Tradicija se provukla kroz generacije i
sada je jedna Fahreta Jahić evergreen.
Pravo vreme, Lune Lune, La Miami, Crnooka, Dilajla, Grmi, Mala plava i mnoge druge slične
pjesme pojavit će se na repertoaru za matursko veče...Ali, nije kriv onaj ko sluša turbofolk niti
onaj ko stvara u tom polju muzike, nego sistem koji je dozvolio da turbofolk opstane.
Amina Buturović