Kažu da je grad ogledalo duše. Sudeći po zimskom plaštu smoga nad našim gradom, pod kojim
ni ptice nisu smjele da se upute u divlju avanturu leta i pod kojim je ljudima, baš kao i
podmornicama, potreban radar prilikom kretanja kako bi mogli izbjegavati nepoznate objekte
prilikom odlaska u granap, onda smo mi Sarajlije davno ostali bez trunke duše, te je u nama i
oko nas – sivilo.
Na kraju krajeva, nismo mi krivi za sve sivilo koje je u nama i oko nas. Sudeći po onome što se
svakodnevno dešava u šeheru, dobro je da ne šaljemo pismenu molbu suncu, moleći ga da svako
jutro svane. Kriva je politika, ekonomska situacija, obrazovanje, zdravstvo... Pa naravno, kriv je i
reljef grada jer da nismo u kotlini, smoga ne bi ni bilo. Ipak i pod nepresušnim izvorom smoga i
krivnje, Sarajevo je obasjano ljudima koji s namjerom ili bez nje, svojim djelima pokušavaju dati
bar malo boje svom voljenom gradu. Ti ljudi su samohrana majka troje djece koja radi dva posla
kako bi prehranila svoju djecu. Tu je i mehaničar iz vulkanizerske radnje preko puta škole, koji
razbija grupice sitnih klošara koji se motaju okolo, tjera pse lutalice podalje od male djece, a i od
mene. Tu je i radnica za kasom u mahalskoj prodavnici koja mi je uvijek poklanjala lizalo ili
žvaku, što je za sedmogodišnjeg mene bio čin vrijedan herojskog ordenja. Kasnije sam saznao da
je to naplaćivala od mojih roditelja, pa je euforija za tom ženom iščezla.
Na kraju, tu je i mahalski mangup i besposličar, zadužen za sitne krađe pomenute prodavnice,
koji je, budimo iskreni, bio samo meni neka vrsta heroja, jer se iz nekog čudnog razloga fino
ophodio samo prema meni, to jeste, nije mi uzimao pare kada bih ga sreo na ulici. Neki ljudi

unose malo boje u naš život, te ih je samo potrebno prepoznati kako bismo i mi izgubili nešto od
tog sivila, te shvatili da nije kriv reljef već mi.
                                                                                   

Hamza Begić