Teško je napisati nešto, a da ne kritikujem naš mentalitet i zatvorenost uma. Jeste li ikad bili odmjereni od
glave do pete? Tačno imam osjećaj da sam barkod na proizvodu i da me teta na kasi otkucava, te mi još
kaže cijenu koliko vrijedim. Užasno! Sjedim u kafiću, a kamera oko mene milion. Tačno ne znam kojoj
prije da se nasmijem.
Te osobe su oboljele od jedne teške bolesti koju zovem „iskompleksiranost u metastazi“. Nedostatke traže
u drugima, a na sebi ih skrivaju kao zmija noge. To su vam one osobe što na društvenim mrežama imaju
savršen život, umiru da ih ljudi primijete i „odobre“, a kada su same, kompleksi ih lagano ubijaju jer znaju
da nisu to čime nam mažu oči i Instagram naslovnicu.  Kada neka osoba s manjkom samopouzdanja
pregleda profil od tog tobože Instagram influencera, dobije osjećaj niže vrijednosti. Tako vremenom
postajemo ljudi koji gledaju na svijet kroz taj filter što su nam drugi nametnuli.
Svi su posebni! Apsurd je upravo da ih to čini istim. Ono što me natjeralo da napišem koliko smo
predaleko otišli od cijenjenja pravih vrijednosti jeste događaj u kojem sam bila samo posmatrač. Sjedim
na Vilsonovom šetalištu. Moja koža uzima D vitamin kojeg je bila uskraćena cijelu zimu i sa slušalicama u
ušima posmatram ljude koji prolaze pokušavajući da nađem dobar detalj za pisanje. Prošlo je već dosta
vremena, znam, jer je moja plejlista počela da ponavlja numere i taman kad sam odlučila da idem i da je
ovo bio dan samo za moju kožu, pažnju mi je privukao mali plavkasti dječak koji je mahao satom na ruci.
Sreća na njegovom nevinom licu se nije mogla opisati. Svaki put kada bi pokazao sat (koji je vjerovatno
bio nov) nekom prolazniku, pogledao bi u žensku osobu koju je držao za ruku, po mojoj procjeni, svoju
mamu. Približavali su se grupi djece koja je bila ovdje otprike koliko i ja. Ništa posebno, igrali su neke
igre. Kontam, djeca, nema tu baš nešto zanimljivo. Sve dok glavni akter priče nije došao do njih i s
ponosom pokazao sat. To je bila njegova „ulaznica“ u društvo. S novim satom je trebao biti primijećen i
prihvaćen. Okupili su se oko njega i zajedno odmjerali sat. Nisam bila sigurna da li mu se dive kao njegov
vlasnik.
Nestalo mi je baterije na telefonu. Muzika je prestala da svira i potpuno, svakim dijelom mog bića sam se
„dala“ u posmatranje djece. Neko iz grupe je povikao:“Nije to original! Možeš da ideš.“ Odjednom, sva
djeca, kao programirana, okrenula su se i nastavila gdje su stala prije nego je došao ovaj dječak. Sreća se
više nije mogla prepoznati na njegovom licu. Stajao je široko otvorenih očiju. Vjerovatno je prvi put
suočen sa surovom realnosti  života. Mama ga je brzo uzela za ruku i odvela. Ponovo sam pogled vratila na
djecu, ali ovaj put sam ih vidjela drugačije.
Od glave do pete su bili markirani. Znači, i oni su u šablonu. Filtrirani su već od malih nogu. Dok me
unutra izjedalo to kakvi smo postali i onaj dječakov pogled pun tuge, on se ponovo pojavio ispred mene.
Sada s novim markiranim satom. Dječakova mama vjerovatno misli da je učinila uslugu sinu što mu je
kupila novi, skuplji sat, kako bi mogao da se igra s djecom, koja su isto tako pogrešno naučena. Naravno,
sada je već druga priča. Dječak je primljen u društvo iako mu i dalje nije bilo jasno koja je razlika između
maloprije i sad. Njemu je i prvi sat bio vrijedan, vjerovatno više nego novi.  Nažalost, on je pored novog
sata dobio i lošu pouku. Sutra će i on odbaciti dječaka sa jeftinim satom, odjećom i patikama.
Tada sam dobila odgovor na pitanje odakle nam kompleksi! Nesvjesno se trujemo i učimo mlađe kako ne
treba. Družimo se s onima od kojih imamo koristi, a one koji su materijalno slabiji, odbacujemo. Takav
smo narod da ćemo kupiti najnoviji ajfon pa makar nemali šta da jedemo. Bolesni smo i ubijaju nas
kompleksi. Ako ne vjerujete i mislite da pretjerujem, možda ćete promijeniti mišljenje ako vam kažem da
sam tekst pisala na Mekbuku.

 
Ilma Bašić