Prvo tihim, umilim, a potom i glasom do srži ispunjenim bijesom, zamolio je Balašević da mu ne lome
bagrenje.
Naime, svako od nas ima svoje bagrenje. To je ono nešto što nas drži u životu, ono što nam ne da da
odustanemo i ono čega se slijepo pridržavamo. Čovjek kroz život biva suočen sa svakojakim preprekama iz
kojih uvijek sačuva ono najbolje, neki trofej koji će mu svjedočiti da se uspio izboriti sa košmarom koji ga
je snašao. Nerijetko se za taj trofej vezuje i emocionalno jer ga podsjeća. Podsjeća ga na osjećaj čiji je
vlasnik bio tada. I posesivno ga prisvaja i štiti. Međutim, oni najgori među nama, mogu slobodno reći
društvene pijavice, tuđoj sreći lome sitnice, osjećaje, uspomene i, na posljetku, ljude. Ljude koji samo
imaju svoje bagrenje i u njemu vide spas. Ko su ljudi koji lome bagrenje? To su oni koji svoje bagrenje
nemaju. Oni kojima poštovanje u rječniku ljudskosti nema nikakvo obrazloženje, a samim tim ni značaj.
To nisu samo obični lopovi, to su razarači čije devijantno ponašanje za žrtvu uzima ono najvrednije,
ljudske osjećaje. I na kraju njihov identitet je beznačajan, jer čovjeka određuju njegova djela. Oni koji su
lomili bagrenje Balaševiću osuđeni su na sudu, naročito onom moralnom. Da su znali značaj bagremove
šume, možda se ne bi odvažili na takav poduhvat, ili bi je možda još brže, još bolnije uništili. Ali
nerazumijevanje ljudi između sebe je potpuno druga tema. Ovoj se bagrenje lomi ovdje, ovdje gdje smo
okruženi ljudima koji lome naše osjećaje, bili oni zarobljeni u stablima ili ne.

Ne lomite mi bagrenje, 
bez njih će me vetrovi oduvati.
Pustite ih, moraju mi čuvati
 jednu tajnu zlatnu kao dukati.
 
 Ne lomite mi bagrenje.
 Pod njima sam je ljubio
 bosonogu i odbeglu od sna.

 
Amina Šabotić