Većina nas ima svoju najdražu pjesmu, bila ona sretna, tužna, životna ili ljubavna. Uz muziku se slavi,
tuguje, ljubi i opušta. Nažalost, danas se sve češće susrećemo s muzičkim pravcima koji su toliko
komercijalizovani da sa sobom ne nose nikakvu poruku. Često imamo tendenciju da slušamo nešto, a da i
ne razmišljamo o samom tekstu i poruci koju pjesma treba da nam prenese. Ako bismo malo detaljnije
analizirali stihove današnje muzike, sigurna sam da 90 posto istog nema ama baš nikakav značaj.
        U 21. vijeku sve je krenulo nekako naopako. Ne samo da nema više dobre muzike kao nekada, već je
neukus postao najveći ukus, a počelo se i sa provokativnim spotovima i pjesmama koji podstiču na
seksizam i rasizam. Muzika se odavno prestala slušati, muzika se danas izgleda gleda. Naši roditelji će se
vjerovatno sjetiti da u bivšoj Jugoslaviji nije moglo proći baš sve. Možemo uzeti za primjer pjesmu
grupe Prljavo kazalište – Mi plešemo. Ova pjesma je izdata 1980. godine, a trebala se zvati Mi pijemo, što
tadašnja vlast nije dozvoljavala. Za današnje nazive pjesama, o tekstovima i spotovima da ne pričamo, ova
pjesma Prljavog kazališta bi bila samo jedan smiješan primjer. Nema više dobrih spotova, zdravih pjesma
i tekstova. Glas je postao nebitan i bez njega se može. Nekada se uspješnost pjevača mjerila tiražom
prodatih ploča, dok se danas pjevači međusobno utrkuju u tome čija će pjesma imati više pregleda na
Youtube-u.        
        Početkom sedamdesetih u Jugoslaviji je bilo oko milion i po gramofona što, ukoliko prevedemo u
procente, znači da je oko 32 posto domaćinstava imalo pristup muzici. Danas, muzički sadržaji su postali
mnogo dostupniji s obzirom da, za početak, pristup internetu ima preko 60 posto stanovništva u BiH, a ta
dostupnost i nije baš iskorištena u najbolje svrhe. Pogledajmo to na primjeru dvije pjesme. Prva je pjesma
Dine Merlina Kad čovjek voli ženu, s dva miliona pregleda na Youtube-u, a druga je pjesma Jale Brata O,
kako ne bi s preko 20 miliona pregleda.
U pomenutoj pjesmi Dino Merlin pjeva:

Kad čovjek voli ženu,
šalje vojske da je traže.
Kad čovjek voli ženu,
sam sebe vara,
sam sebe laže.
Kad čovjke voli ženu,
piše joj pjesme i čuva straže.
Kad čovjek voli ženu,
na sve je spreman
osim da joj kaže.

 Dok, s druge strane, Jala brat o ženi pjeva:

Ne zanima je veza, malo bi se zezala.
Malo je kontravezna, pogledom me svezala.

Izaziva, ne preza, loži, ne bi prestala,
pijana kao zvijezda, cijelu noć bi plesala.
To, to, to, to ću ime tetovirat'
to, to, tog lika mogla bi nogirat'
to, to, to, to tijelo treba eksponirat'...

        Pametnom dosta! Najvažniji dijelovi teksta su skupa auta, odjeća, alkohol i klubovi. Ne samo da iz
ovakve muzike, kao što je pjesma Kavali ne možemo izvući ništa dobro, već često takva muzika emituje
totalno pogrešne signale. Zato naše generacije, koje odrastaju pod ovakvim uticajem, često imaju
iskrivljenu percepciju stvarnosti, što se kasnije značajno odražava na njihov život.
Uzećemo još jedan tekst za primjer. Znam da se o ukusima ne raspravlja, ali ovo je toliko bezukusno da…
prosudite sami.

Ne bi mogao da pozajmiš upaljač,
a kamoli da dobiješ cigaru.
Ne možeš da znaš kol’ko je sati,
ne možeš da sediš s nama ni da platiš.
Želiš da se priključiš ekipi,
priključimo te na aparate (brate).
Koliko metaka je potrebno da shvate
da se ja ne šalim jer, brate…

ili

Na telu skupe stvari, firmirana roba,
ona živi noću, ona želi sve da proba.
Ona voli samo skupo, ne želi nista drugo.
Ona je top model, ona živi brzo.
Oko vrata skup je nakit, sijaju kristali,
samo Swarovski, na prstima dijamanti.
Ima Bentley, Porsche, Lamborghini, Ferrari,
po gradu kada rola, nju brzina pali.

 
        Sudeći po naslovima pjesama, kao što su Alkohola litar, Trošim pare, Nevina, Hoću da se napijem,
Neko će mi noćas napraviti sina, danas se, “pjeva” o jako intiligentnim temama. Nekada se pjevalo o
ljubavi, sreći, životu, prijateljstvima, nesretnim ljubavima… Zašto toliko nesmotreno dozvoljavamo sebi
da nas takva muzika okružuje? Zašto pored divnih klasičnih, rock, jazz, soul kompozicija i dalje idemo
linijom manjeg otpora i trujemo svoj mozak nečim što nas nimalo ne oplemenjuje?
 

 Amina Kurtović