Brotnjice – pjesma o krstjanima koji prihvataju islam u očima javnosti, ali duboko u sebi ostaju odani svojim starim uvjerenjima, uvjerenjima u kojima su rođeni, u kojima su odgajani. Svima drugima oni su kameni spavači, koji spavaju da bi ostali kameni, spavaju da bi preživjeli, da bi doživjeli. Ponekad je to zapravo život – preživljavanje, a ne življenje. To i nije najgore, najgore je da to nije samo u ratovima, bolesti, problemima. Najgore je to da ako sada pogledamo oko sebe, čak iako nema nikog drugog do nas samih, velike su šanse da zapravo vidimo nekoga ko preživljava. Stoga trebamo da naučimo nešto od srednjovjekovnih krstjana, nije bitno kako nas drugi vide, bitno je kako mi sebe vidimo.

O glasu jednog čovjeka puno se govori. O glasu koji ima u izborima, o glasu za slobodu, o glasu za jednaka prava. O glasu kojim čovjek govori o svom mišljenu ili stavu. Za nas, u Bosni, uraditi to je presedan. Naše društvo ne voli da se iko petlja u ono što nije naizgled njegovo, može i nečiji život ovisiti o tome, sve dok se to ne tiče nas direktno, okrenut ćemo glavu. Jer mi imamo oči samo za ono što smo već vidjeli, a nismo vidjeli puno toga, i nismo rekli puno toga. Možda jer vjerujemo da kako Mak Dizdar (bbbb) kaže:

Riječi su zapravo sve i riječi upravo nisu ništa

(Pa i na one ovdje izrečene 

Prašina je već gusta pala

I odvela ih na kolovoze 

Do kala

I prašina ta još veće pada

Jer

Mada kazane tek sada

One u hipu postaju uvele i stare

I za njih više ne mare ništa 

Ni gomile sa ulica

Ni žedna lica 

Sjemeništa)

Ali se čeka nova riječ

Za riječ je uvijek kasno, jer, dok se izgovori, ona je već zaboravljena. Možda i zato postoji tako velika razlika između onoga što govorimo i onoga što činimo. Stihovi koji prethode Brotnjicama:

Sada smo prvi put zastali

Znajući da je vrijeme da vremenu pogledamo u oči

Vrijeme je da priznamo kako smo sastanak riječi i djela uzalud čekali

Govorimo o svim praznim obećanjima kako ćemo uraditi to već sutra, kako ćemo se sjetiti, kako nećemo zaboraviti, ali je istina da zaboravimo jer obično je tako lakše, jer smo ljudi i tako funkcionišemo. Zato glas o kojem Dizdar govori nije glas koji koristi riječi. Koliko god one bile sve što imamo, one su sve što nemamo, one su prolazne i prevrtljive, i od svega najviše ovise od drugih. Imaju toliko značenja da nam ponekad trebaju rječnici da bismo se sporazumjeli. Mak Dizdar govori o djelima, jer na nebu, u raju, o kojem tako često piše, o težnji čovjeka da se vrati iskonskom, bio vjernik ili ne, neosporivo postoji neka sila koja nas vuče, bitna su djela. Nije bitno jesmo li rekli da ćemo pomoći ili smo sa ponosom rekli da bismo baš mi bili ti koji bi uradili nešto, sve dok ne dođemo na pravi test. Ne možemo tvrditi da je bitno samo ono što uradimo za druge, to je najmanje bitno. Ne zato jer smo sebični, iako možda jesmo. Više zato što ne možemo učiniti za druge ono što već nismo učinili za sebe. Ne možemo drugima dati pravo glasa ako sebi ne damo. Ne možemo jer to je samo ogledalo, jedno veliko strašno ogledalo bez okvira sa krnjim ivicama. Možemo riskirati da se posiječemo ili se možemo povući u stakleno zvono, izvan kog ne dopire nikakav glas. Ali pustiti glas, vrisnuti, prepustiti se onome unutra, kao što je adrenalin izlaska na scenu, ili istrčanog maratona, neopisiv je osjećaj, ne olakšanja u smislu da nam je bilo teško i da je sada lakše, više kao upravo taj adrenalin urađenog, koji nas preplavljuje. Bitno je jednom početi jer kada se napravi taj prvi korak, onda je sve puno lakše. Puno je lakše ponovo uraditi ono što želimo, ili probati da uradimo, probati da vrisnemo. Ponekad nije bitno da li je glas stigao gdje treba u tom trenutku. Frustrirajuće je znati da neko zna, da je neko čuo i da ne može i ne želi da pokuša da shvati, da razumije, ne mora se ni složiti. Bitno je da smo rekli, da smo probali, i da probamo ponovo.

        Kada vrijeme stane, a hoće, Zemlja je smrtnim sjemenom posijana i mi stanemo, a hoćemo, jer moramo i jer smo takvi da pola života živimo u prošlosti, da se okrećemo i procjenjujemo učinjeno čitav život, obećavajući da ćemo se promijeniti, i okrenemo se posljednji put, ono što ostane treba biti vrijedno pogleda. Bosna jeste kameni spavač, jer je društvo odlučilo da je jedini način da opstane tako da spava i postane hladni kamen. Društvo će ostati ili neće, to je u rukama velikih sila, ali mi imamo jedan mali kratki život i nećemo imati drugi, stoga mi nismo društvo i trebamo napisati svoju Molitvu ot treska ot groma ot bijesa i ot grada. Ona možda ne stigne do neba, možda i nema neba do kojeg može da stigne. Ali smo ostali vjerni sebi. Nismo samo preživljavali, jer život nije rat, iako možda izgleda tako kao da se borimo za nešto a ni sami ne znamo. Život nije rat, ima mjesta za sve i više nego dovoljno. Možda ne znamo svoju svrhu i ulogu u svemu ali živjeli smo, živimo i živjet ćemo.

Hana Ćatić, IV1