Postoji fraza koju čovjek za života čuje nebrojeno mnogo puta, a da se ne zadrži u tom prostoru među ušima duže od onih neophodnih nekoliko sekundi, koliko je mozgu potrebno da sazna poruku koju mu uši prenose – Svi putevi vode u Rim. No šta kada bismo duže promislili o sadržaju te poruke? Ova fraza veže se za centralnu poziciju Rima u nekadašnjem Rimskom Carstvu, gdje su zaista svi putevi vodili u središte, odnosno sami Rim. Ukoliko to povežemo sa današnjicom, nameće nam se pitanje: šta je danas u središtu, kamo vode putevi?
Čovjek tokom svog životnog vijeka teži ka tome da putuje, upoznaje svijet oko sebe i sva njegova bogatstva, ali u toj silnoj žurbi da zaradi dovoljno za naredno putovanje, nerijetko se desi da zaboravi da spakuje kofere za najvažnije putovanje, ono za koje nisu potrebne materijalne stvari. U kofer treba uredno spakovati strpljenje, empatiju i ljubav, te se zaputiti zamršenim cestama ljudskog lutanja i pronaći put do samog sebe. Možda vam se sadržaj kofera čini malo priprost, možda čak i nejasan, ali vjerujte, u njemu se nalaze tri stvari koje čovjek uvijek pruža drugima, a sebi ih uskraćuje. Uputivši se stazicama, makadamom i kaldrmama, jer ne mogu tobože sve ceste biti ni ugodne, naš junak stidljivo korača svojom sviješću i savješću, zaustavljajući se tu i tamo kada naiđe na zid čiji su temelji postavljeni još u onom vremenu kojeg se i ne sjeća, a on ih je stvorio. Tada iz kofera vadi strpljenje, pa uz pomoć tog odanog saputnika ciglu po ciglu otklanja prepreku koja mu ne da dalje, ili bolje reći ne da mu bliže samome sebi. Iza zida naiđe na poneku bolnu uspomenu, između ostalog naiđe i na jednu trošnu kuću. Na skromnoj terasi te kuće okrugli sto, a za stolom – problemi. Sve velike i male poteškoće koje su ga za života snašle, sve nesreće koje je pretrpio, ali i nanio drugima – sjede i smireno pijuckaju kahvu čekajući da im priđe. Preplašen njihovom brojnošću, poziva iz kofera svog drugog saputnika – empatiju. Malo sigurnijim korakom dva stara prijatelja prilaze stolu i time se razgrće veo iluzije koji se bio nadvio nad terasom. Ni sam ne zna kako, ali junak kristalno jasno shvata da oni ne piju kahvu, već sok mržnje koji teče cijelom njegovom nutrinom. Za sto prilazi konobar sa izmučenim licem, licem kakvo je junak imao na početku putovanja, te uz gorak osmijeh nudi novim gostima isto piće, uz riječi da je to specijalitet kuće. Dok junak stajaše i u nevjerici posmatraše prizor koji mu se odvija pred vlastitim očima, empatija priđe ugostitelju i uz iskren zagrljaj pretoči se u beskrajni bokal. Kad popiše empatiju, nestaše kao da ih nikada nije ni bilo. Jedino još konobar i junak ostadoše gledajući se i čudu se čudeći, pa konobar niz obraz pusti teške suze, koje u prašini obraza iscrtaše vijugave puteve. Kofer se tada sam otvori, a junak iz njega pažljivo podiže ljubav i uruči je sam sebi. Prizor nestade.
Junak sjedi na balkonu svog malog apartmana i posmatra izlazak sunca. I baš tu, u njemu, sreli su se putevi neki dugi i tajni, a na njihovom čvorištu čovjek pred sobom stade nag i bez tajni. Sinoć je otputovao u suton sa svojim mislima i ispraznio svoje kofere. Sada s njim za stolom sjede prijatelji s njegovog putovanja, veći nego što su ikad bili. I čovjek je velik. Velik je jer je smogao snage da oprosti sam sebi.
Dženana Terzić, IV1