Prije više od godinu dana život se još uvijek kretao relativno normalnom (za neke čak i presporo)brzinom. Sa sigurnog beskrajnog plavetnila čitali smo redove koji su nas uvjeravali da će sve ono što posjedujemozauvijek biti u našim životima zbog čega nije bilo potrebe da cijenimo ono što posjedujemo.Naime, ništa u životu nije sigurno; koliko god puta pažljivo i mudro razradimo neki plan, saznajemo da se može dogoditi upravo ono što nikada nismo očekivali. Toliko smo uvjereni da smo razmotrili sve mogućnosti koje su nas mogle zadesiti, ali tu se uvijek može naćineka skrivena mogućnost. Mogućnost koja naše statično plavetnilo pretvara u najstravičniju noćnu moru i šalje nas u beskrajni vrtlog nevolja popraćenih neočekivanim gubicima.
Pandemija jeobuzela sve segmente našeg postojanja i učinila nas paraliziranim da išta uradimo povodom njenog dolaska. Prisjećati se života prije pandemije sada djeluje samo kao još jedna u nizu pustih uspomena koja vremenom iščezava do te mjere da zaboravljamo kakvi smo bili prije nje.
Često čujemo ljude kako se nadaju povratku života na staro i 'normalno', ne znajući da smo već davno otplovili od ostrva života koje je predstavljalo naše 'normalno'. Umjesto toga, doživjeli smo brodolom gdje smo zarobljeni s olupinom onoga što smo imali prije nego što smo se skršili na nepoznato, sumorno ostrvo.Apsurdno je što na televiziji gledamo ljude bez maske,a izaći bez nje, van četiri zida u kojima smo zarobljeni, postalo je nezamislivo. Prisiljeni smo slušati o konstantnom porastu brojki, kojem naizgled nema kraja. Iako svaki put kada se ti brojevi povećaju, u nama se proporcionalno poveća nivo zabrinutosti, ali još uvijek nismo sposobni shvatiti koncept tih brojki koje odnose živote.
Geert van der Vossen, švedski umjetnik,pokušao je objasniti šta jedna brojka predstavlja teodati počast umrlima.
,,Čuo sam na vijestima da milijarde treba uložiti u ekonomiju, a Švedskoj, kao i ostalim zemljama, trebaju milioni maski za lice. A postojao je i broj smrtnih slučajeva koji je svakodnevno bio u vijestima – a onda sam odjednom pomislio, za mene ne znače ništa, svi ti brojevi.“
Van der Vossen je umjetnik koji prvenstveno radi sa starim željezom koje odbacuju industrije. Tako je počeo zavarivati neke od svojih materijala u cvijeće – po jedan za svakog Šveđanina koji je umro od COVID-19. Cvijeće je podigao na njivi na svom imanju u Broddetorpu, dimenzija 40x40 metara, s distancom od 2 metra između cvijeća. Ideja je, rekao je, oponašati izgled groblja koja je vidio u Francuskoj, Njemačkoj i Belgiji. Svaki cvijet je spomenik ne samo mrtvima, rekao je, već i onima koji su se za njih borili.Kako je pandemija odmicala, umjetnik je morao pomicati svoje cvijeće sve bliže i bliže.
„Automobili svakodnevno dolaze kako bi posjetili ovo polje. Svi su impresionirani. Ali također, svi govore: 'Da li je stvarno toliko? Izgleda da ne razumijemo šta znači jedan broj.' “, rekao je Van der Vossen. „Svi misle da znaju šta je 6,000. Ali ako vidite 6,000 cvjetova i znate da predstavljaju osobe, odjednom, zapravo, svi možemo vidjeti.“
Ubrzo je cvijeće bilo udaljeno samo pola metra, a 26. novembra ostao je bez prostora. Do tada je izradio i zasadio 6.561 metalni cvijet. Cvijeće je vremenom počelo hrđati ali bitno je istaknuti da ono ostavlja trajni pečat na čovječanstvo. Većina zaraženih suumrli sami, bespomoćni i usamljeni. Geertu nije bilo važno što nije lično poznavao ljude da bi im odao počast na unikatan način. Ovaj umjetnik bi trebao svima biti uzor a njegovo skromno, dobrodušno djelo dokaz da humanost još uvijek postoji, čak i u ovim ekstremnim vremenima.
Nejra Šećerbegović