Postoji fraza koju čovjek za života čuje nebrojeno mnogo puta, a da se ne zadrži u tom prostoru
među ušima duže od onih neophodnih nekoliko sekundi, koliko je mozgu potrebno da sazna
poruku koju mu uši prenose – Svi putevi vode u Rim. No šta kada bismo duže promislili o
sadržaju te poruke? Ova fraza veže se za centralnu poziciju Rima u nekadašnjem Rimskom
Carstvu, gdje su zaista svi putevi vodili u središte, odnosno sami Rim. Ukoliko to povežemo sa
današnjicom, nameće nam se pitanje: šta je danas u središtu, kamo vode putevi?
Čovjek tokom svog životnog vijeka teži ka tome da putuje, upoznaje svijet oko sebe i sva
njegova bogatstva, ali u toj silnoj žurbi da zaradi dovoljno za naredno putovanje, nerijetko se
desi da zaboravi da spakuje kofere za najvažnije putovanje, ono za koje nisu potrebne
materijalne stvari. U kofer treba uredno spakovati strpljenje, empatiju i ljubav, te se zaputiti
zamršenim cestama ljudskog lutanja i pronaći put do samog sebe. Možda vam se sadržaj kofera
čini malo priprost, možda čak i nejasan, ali vjerujte, u njemu se nalaze tri stvari koje čovjek
uvijek pruža drugima, a sebi ih uskraćuje. Uputivši se stazicama, makadamom i kaldrmama, jer
ne mogu tobože sve ceste biti ni ugodne, naš junak stidljivo korača svojom sviješću i savješću,
zaustavljajući se tu i tamo kada naiđe na zid čiji su temelji postavljeni još u onom vremenu kojeg
se i ne sjeća, a on ih je stvorio. Tada iz kofera vadi strpljenje, pa uz pomoć tog odanog saputnika
ciglu po ciglu otklanja prepreku koja mu ne da dalje, ili bolje reći ne da mu bliže samome sebi.
Iza zida naiđe na poneku bolnu uspomenu, između ostalog naiđe i na jednu trošnu kuću. Na
skromnoj terasi te kuće okrugli sto, a za stolom – problemi. Sve velike i male poteškoće koje su
ga za života snašle, sve nesreće koje je pretrpio, ali i nanio drugima – sjede i smireno pijuckaju
kahvu čekajući da im priđe. Preplašen njihovom brojnošću, poziva iz kofera svog drugog
saputnika – empatiju. Malo sigurnijim korakom dva stara prijatelja prilaze stolu i time se
razgrće veo iluzije koji se bio nadvio nad terasom. Ni sam ne zna kako, ali junak kristalno jasno
shvata da oni ne piju kahvu, već sok mržnje koji teče cijelom njegovom nutrinom. Za sto prilazi
konobar sa izmučenim licem, licem kakvo je junak imao na početku putovanja, te uz gorak
osmijeh nudi novim gostima isto piće, uz riječi da je to specijalitet kuće. Dok junak stajaše i u
nevjerici posmatraše prizor koji mu se odvija pred vlastitim očima, empatija priđe ugostitelju i
uz iskren zagrljaj pretoči se u beskrajni bokal. Kad popiše empatiju, nestaše kao da ih nikada
nije ni bilo. Jedino još konobar i junak ostadoše gledajući se i čudu se čudeći, pa konobar niz
obraz pusti teške suze, koje u prašini obraza iscrtaše vijugave puteve. Kofer se tada sam otvori, a
junak iz njega pažljivo podiže ljubav i uruči je sam sebi. Prizor nestade.
Junak sjedi na balkonu svog malog apartmana i posmatra izlazak sunca. I baš tu, u njemu, sreli
su se putevi neki dugi i tajni, a na njihovom čvorištu čovjek pred sobom stade nag i bez tajni.
Sinoć je otputovao u suton sa svojim mislima i ispraznio svoje kofere. Sada s njim za stolom
sjede prijatelji s njegovog putovanja, veći nego što su ikad bili. I čovjek je velik. Velik je jer je
smogao snage da oprosti sam sebi.
Dženana Terzić