Niz željezničke šine života, položene nevidljivom silom onog već zapisanog, polako puze ljudski vozovi od
mesa i duše, spremni da iskoče u bilo kojoj sekundi svog putovanja. Prateći zvijezde vjere i vjetrove ljubavi
kroz burne planine mladosti i tužne nizije ubranih godina, lako se izgubiti u ovom širokom svijetu, a još je
lakše izgubiti sebe u sebi. U čovjeka se uvuče tišina svemira, ukorijeni se ravna ploča bijelog Sibira, i
beznačajnost života vođenog slijepim i zbunjenim udari u njegov um, stvarajući ništavilo. U tim
trenucima, tim strašnim polarnim noćima, često nas pohodi pitanje: „Ko sam ja?“
„Ja“ se može potražiti u onima koji nas vole, no taj pristup za sobom vodi oprez i odgovornost.
Ljubav je kao cvijet maslačka, raste i u najtežim, najčudnijim okolnostima. Zapitaj se, kakva je to
ljubav koju neko gaji prema tebi? Nesavršenosti koje čine našu ličnost nam daju više uglova i dimenzija
nego što bi sam fizički svijet ikad dao. Mona Lisa je zasigurno lijepa, ali vidimo samo jedan prikaz i jednu
perspektivu nje. Zapitaj se, da li ti to činiš nekome drugom? Zapitaj se, da li je tvoja čitava ličnost njima
predstavljena kao mentalna fotografija, ukrašena filterima i maksimalno pripremljena za prezentaciju?
Sasvim je moguće da te više osoba tako doživljava. A kad razmisliš, da li bi to uopće mijenjao? Da li bi
žrtvovao iluziju za iskrenost, koja u nekim aspektima možda tebi nije ni potrebna?
Većina nas voli more, zar ne? Volimo toplo vrijeme zrelog ljeta i veselo pljuskanje sveobuhvatnog
plavetnila, ali ne volimo more kao more. Naša ljubav prema plažama i odmoru nije prirodna ljubav slane
vode, prirodna ljubav toplog pijeska. Volimo more zbog zabave koju pruža, zbog iskustava koje skupimo i
doživljaja koje možemo kasnije prepričavati. Tako volimo i ljude, iz naših doživljaja njih i otisaka njihove
ličnosti na našoj. Nisi omiljen među ljudima zato što si iskren, nego što si bio iskren prema njima. Ona te
ne voli zato što si nježan i utješan, nego zato što si nju utješio kad je trebalo, i time to dokazao. Nisi voljen
zbog riječi koje te opisuju, nego zbog djela koja te riječi čine. I to je slika tebe u očima drugih, koju, za
razliku od mora, ti možda i nesvjesno mijenjaš. Neka djela bez razmišljanja te mogu i izgraditi i srušiti u
očima drugih. Tvoja djela moraju stremiti iskrenim, da bi očuvao konstantnost ličnosti, a ne ideju sebe.
Propadajući u ambise zbunjenosti, s crninom svuda oko nas u vječitoj jeki onog što je bilo i što nikad
neće biti, grčevito se hvatamo za svako ogledalo u padu kroz vrijeme, da barem potvrdimo da znamo za
sebe. Međutim, prilikom traženja refleksije sebe u ljudima, moramo zapamtiti da su i oni u jednakom
prostoru i da gledajući u sebe kroz njih otvaramo vrata da se jednako njima desi. Pretpostavljajući da mi
tu osobu volimo približno jednako, jer ljubav nije lokot i ključ, već kvaka i kvaka, provjerimo da li
sumnjamo u našu sliku njih, jer će oni gotovo sigurno naići na nju. Prisnost prema osobi i sumnja u sliku
koju nam daje predstavljaju kontradikciju. Ako sumnjamo u aspekt nečije ličnosti koji nam je od njih
darežljivo poklonjen, nemamo sliku te osobe u glavi. Ili umjesto nje imamo neki surogat, nekog
antagonistu, ili nemamo ništa. A ako nemamo sliku onog koga volimo, kako ga uopšte volimo? Kako sebi
opravdati tu ljubav? Zaista treba vjerovati u oblike koje ti prikažu oni tebi bliski. Vratit će ti se istom
mjerom, a oni definitivno neće tražiti da se skrše u tvojim očima. To su ogledala, na kraju krajeva, zar ne?
Bližim se kraju toka mojih misli. Na koncu, bitno je osvrnuti se na ideje koje su navedene. Proniknite
duboko u sebe i svoj krug, da više nikad ne dovedete sliku sebe u pitanje. Isto tako, podijelite vaše slike
vama bliskih s njima. Možda i ne znate, no možda date putokaze nekome dok traži sebe, a možda ih vi
nađete prije njih samih.
Faruk Šahat