Sarajevo, juli davne 2006. godine. Ja, djevojčica s punih šest godina u najbezbrižnijim ljetnjim  mjesecima
prije polaska u školu. Ove dane sam s velikom radošću provodila kod roditelja moje majke, nane i dede. I
kao svaka dedina mezimica dovoljan je bio tužni pogled upućen dedi i želja, koju je moja mala glavica
smislila, već je bila ispunjena. Kako je to bio period razvoja crtanih filmova, svakog jutra sam provodila
barem po sat vremena ispred televizora. Najdraži mi je bio Put oko svijeta, te bi mi nakon svakog gledanja
ovog crtanog filma na um padala samo jedna ideja – da i ja želim na takvo putovanje. Od malena sam bila
jako tvrdoglava i uporna, pa sam danima dedi dosađivala da me povede na put oko svijeta, ali kako to biva
u dječijem svijetu, nakon dvije sedmice ja sam zaboravila na to, ali dedo nije. Poslije sam saznala da je sve
vrijeme kovao plan kako da to izvede jer je potajno i on volio tu priču.
Srijeda, kraj najtoplijeg mjeseca u Sarajevu. Probudile su me dedine oči koje su nepomično gledale u
mene. Izgledale su nestrpljivo, kao da žude da mi otkriju neku tajnu. Tada sam saznala da je to dan kada
idem na put oko svijeta. Uzbuđenje nije jenjavalo, nadvisivalo je i temperaturu koja je već jako rano
dostizala 30 stepeni. Ne gubeći ni časa, krenuli smo. Moja mala ruka čuvala je samo jedan dedin prst, ali
to je bilo dovoljno da se zna da smo krenuli u avanturu i da sam sigurna. Hodali smo nekim, meni
nepoznatim ulicama i nakon relativno dugog hodanja stigli na Ilidžu. Putem mi je dedo govorio da svako
putovanje oko svijeta kreće sa Ilidže. Došavši na Ilidžu, stali smo da se odmorimo jer je vrućina bila
gotovo nepodnošljiva. Nakon kratke pauze sjeli smo u tramvaj. Bila sam jako zbunjena ali i zadivljena, jer
sam prvi put sama s dedom u tramvaju. I krenuli smo. Razgledala sam sve što nas je okruživalo. Dedo se
zadovoljno smješio dok sam ja stvarno pomislila da putujemo oko svijeta. Stigli smo na Baščaršiju, ali smo
nastavili dalje. Stigli smo ponovo na Ilidžu. Po izlasku iz tramvaja dedo mi je rekao kako je Sarajevo
zaseban svijet i da smo upravo putovali oko njega. To je bilo i više nego dovoljno da me zadivi i još jednom
dokaže svoju ljubav. Kada sam ispričala nani gdje sam bila dok smo u slast pili limunadu, ona se
smješkala. Tada sam joj zamjerila, ali sada, kad god se sjetim ove avanture i ja se rado nasmijem. Dugo mi
je trebalo da shvatim da ovo zapravo nije bio put oko svijeta, ali će zauvijek ostati dedin put ravno u moje
srce, gdje ću ga čuvati i pamtiti zauvijek.

 
Amina Šabotić